Na Drini ćuprija
 Ćuprija i Višegrad kakvi su nekad bili | |
| Pisac | Ivo Andrić |
|---|---|
| Naslov originala | На Дрини ћуприја |
| Zemlja | Jugoslavija |
| Jezik | srpskohrvatski |
| Serijal | Južnoslovenski pisci |
| Tema | most i ljudske sudbine kroz vijekove |
| Žanr | Roman |
| Datum objavljivanja | 1945. |
| Tip medija | meki uvez |
| ISBN | NA |
Na Drini ćuprija je historijski roman Ive Andrića za koji je između ostalog 1961. godine dobio Nobelovu nagradu za književnost.
Radnja romana se proteže na događaje vezane uz most i Višegrad u rasponu od četiri stoljeća, od početka njegove gradnje za otomanskih vremena pri kraju 16. st., pa sve do prvih dana Prvog svjetskog rata i rušenja mosta. Most je objekt oko kojeg se isprepleću sudbine stanovnika Višegrada, muslimana, pravoslavaca, židova i doseljenih katolika, koji igraju kratkotrajne dramske epizode u velikom teatru historije.
Roman je Andrić napisao za vrijeme Drugog svjetskog rata, kad je nakon ambasadorskih dana provedenih u Berlinu, završio u Beogradu 1944.[1] kao podstanar bez posla i prihoda (odbio je ponuđenu penziju okupatorskih vlasti[1]), objavio ga je netom po oslobođenju 1945. godine.[1]
Inspiraciju za roman, Andrić je pronašao u vlastitom životu – svoje djetinstvo proveo je u Višegradu kod strine Ane Matkovšik koja ga je othranila, kad mu je majka ostala bez prihoda nakon muževljeve smrti. U Višegradu je završio osnovnu školu i poput svih višegradskih dječaka lovio krkušice i plote po Drini i gledao impresivni most.[1]
Na roman je neosporno utjecala i njegova doktorska dizertacija: Razvoj duhovnog života u Bosni pod uticajem turske vladavine (Die Entwicklung des geistigen Lebens in Bosnien unter der Einwirgung der turkischen Herrschaft) koju je odbranio u Grazu 1924.[2]
U tom radu nalazi se nukleus gotovo svih budućih Andrićevih zamisli utemeljenih na historijskoj građi, koju je prikupio pišući je. Ivo Andrić je u svojoj doktorskoj tezi svoju pažnju usmjerio na historijsku sudbinu sve četiri velike nacionalne zajednice tadašnje Bosne i Hercegovine; Srbe, Hrvate, Turke i Židove i objektivno, bez literarne mistifikacije, sagledavao osobenosti i odnose među njima.[2] Osnovna teza dizertacije bila je da je Bosna i Hercegovina, svojim geografskim položajem – prirodni most, poveznica između istočne i zapadne civilizacije, koja je zahvaljujući nesretnom spletu historijskih okolnosti (otomanski prodor u Evropu) to prestala biti. Već je postala tamni vilajet na rubu jednog carstva (otomanskog) pa je zatim opet postala mračni rubni dio novog carstva (Austro-Ugarska) a njezina prava sudbina je da bude most.
Roman počinje opisom višegradske kotline, Drine i Sokolovićeva mosta od 11 skladnih lukova isklesanih od banjskog kamena.
Zatim nas vraća na početak 16. st. i opisuje otomanski danak u krvi, kad ojađene majke i sestre trče uz kolonu janjičarskih sejmena ne bi li još jedanput ugledale glavu svog djeteta ili brata, koja viri iz sepetke na konju. Rijeka je konačan rastanak jer je majke i sestre nemogu preći, to ostavi duboku bol u grudima jednog od tih mališana, za kojeg kasnije saznajemo da je postao Veliki vezir Mehmed-paša Sokolović. On daje da se o njegovom trošku izgradi most i tako se počinju nizati priča za pričom, naizgled nepovezane vremenom i prostorom, ali sa jednom vrhunskom misli koju izgovara Dauthodža Mutevelić
da je naša sudbina na zemlji sva u borbi protiv kvara, smrti i nestajanja i da je čovek dužan da istraje u toj borbi i onda kad je potpuno bezizgledna.
– Ivo Andrić: Na Drini Ćuprija, 2004., str. 68
Jezik Andrićeva romana je naizgled jednostavan i lako razumljiv, ali svaka riječ je duboko odvagnuta i skladno uklopljena. Jezik je kako neki kažu andrićevski – ekavica sa sintaksom koja je kadkad svojstvena hrvatskom kadkad srpskom, a vrlo često bosanskom. Ustvari to je jezik koji je Anrić dobro zapamtio u djetinstvu, kako je stvarno govorio narod toga kraja – srpskohrvatski (i vice versa).
U djelu nalazimo mnogo primjera narodne mudrosti, od pjesama i legendi do običaja i svjetonazora. Velika važnost se pridaje opisima, kako vanjskim tako i psihološkim. Naizgled roman nema neke osnovne teme i striktnu fabulu, nešto što bi povezalo novelu do novele, koje se nižu jedna za drugom, ali ima to je naravno most. On simbolizira čvrstoću, neprolaznost i postojanost usprkos svim nepogodama koje mu prijete. Oko njega se vrti život svih stanovnika Višegrada i šire okolice. U usporedbi s mostom ljudski vijek je kratak i beznačajan te se to ističe u čestim i pomno izabranim trenutcima ljudske nevolje (siječa glava na kapiji).
Tako su se obnavljali naraštaji pored mosta, a on je kao prašinu stresao sa sebe sve tragove koje su na njemu ostavljale prolazne ljudske ćudi ili potrebe, i ostajao posle svega nepromenjen i nepromenljiv.
– Ivo Andrić: Na Drini Ćuprija, 2004., str. 90
Roman obiluje realističkim opisima situacija, ljudi, pejsaža i enterijera. Jedan od najpoznatijih prizora u romanu je minuciozni opis drakonske kazne – nabijanje Radisava na kolac. Kroz roman se niže galerija likova, punih simbolike, koji pričaju vječnu priču o prolaznosti života; Abidaga – tiranski voditelj gradnje, koji je svoje nepoštenje prikrivao, kao što to često u životu biva, velikom revnošću i pretjeranom strogošću, Avdagina Fata, mlada nevjesta koja se baci sa mosta samo zato da održi svoju riječ i ne pogazi očevu (neće njena noga u Nezuke), Ćorkan – nakazno siroče tužne pijanske sudbine, Lotika (židovka) moderna emancipirana žena novoga stoljeća, Herak i Stiković - mladići zadojeni revolucionarnim idejama početka 20. st. (jugoslavenstvo, socijalizam), Alihodža Mutevelić – čovjeka na svoju, čije posljednja misao pred smrt glasi kao memento cijelog romana
Sve može biti. Ali jedno ne može: ne može biti da će posve i zauvek nestati velikih i umnih a duševnih ljudi koji će za božju ljubav podizati trajne građevine, da bi zemlja bila lepša i čovek na njoj živeo lakše i bolje. Kad bi njih nestalo, to bi značilo da će i božja ljubav ugasnuti i nestati sa sveta. To ne može biti.
– Ivo Andrić: Na Drini Ćuprija, 2004., str. 329
U cijelom romanu osjeća se pravilnost konstrukcije te kronološki slijed događaja uz poneku retrospektivnu epizodu, koja se na kraju stapa sa trenutačnom pričom.
Most kao nijemi svjedok pamti prividnu harmoniju različitih kultura, vjera i naroda dok među njima u stvari vlada vječiti antagonizam. On je centralna točka oko koje se sve heraklitovski stalno vrti i vidi jasnije nego drugdje.
Roman Na Drini ćuprija, od svog prvog izdanja u Beogradu 1945. objavljen je i preveden na većini velikih svjetskih jezika i to u višekratnim izdanjima. Po broju izdanja i prodanosti je najpopularniji roman koji je ikada napisan na prostoru bivše Jugoslavije. U Italiji je objavljeno 18 izdanja, roman je osobito popularan u Turskoj gdje je objavljeno jedanaest izdanja knjige, preveden je i na male jezike poput islandskog.
- ↑ 1,0 1,1 1,2 1,3 „Biografija Ive Andrića na portalu Ivo Andrić.org (pristupljeno: 24. 1. 2011.)”. Arhivirano iz originala na datum 2012-01-15. Pristupljeno 2011-01-24.
- ↑ 2,0 2,1 „Doktorska disertacija Ive Andrića na portalu Ivo Andrić.org (pristupljeno: 24. 1. 2011.)”. Arhivirano iz originala na datum 2011-05-30. Pristupljeno 2011-01-24.