Prijeđi na sadržaj

O blagosti (Seneka)

Izvor: Wikipedija
O blagosti
Iz izdanja 1594. godine, koje je tiskao Jean Le Preux
Autor(i)Lucije Anej Seneka
Originalni naslovDe clementia
DržavaRimsko Carstvo
Jeziklatinski
Tematikaetika
Žanr(ovi)filozofija
Datum izdanjaoko 55. g. n.e.

O blagosti (latinski: De clementia) djelo je rimskog stoičkog filozofa Seneke Mlađeg napisano 55-56. godine n.e. i dio je niza njegovih traktata o moralnim pitanjima.[1] Djelo je izvorno imalo tri knjige, od kojih su sačuvane prva i dio druge, i bilo je posvećeno caru Neronu.[2]

Datiranje

[uredi | uredi kod]

Djelo je napisano nakon što je Neron stupio na carsko prijestolje i očito datira iz prvog dijela Neronove vladavine.[3] Iz jedne Senekne primjedbe zaključuje se da je traktat napisan nakon što je Neron napunio osamnaest godina, dakle nakon ubojstva njegova suparnika Britanika 55. godine.[3] Stoga se ovaj spis može djelomično tumačiti i kao apologija, kojom je možda trebalo uvjeriti rimsku aristokraciju da će Britanikovo ubojstvo biti kraj krvoprolića, a ne njegov početak.

Djelo je sačuvano u fragmentarnom stanju. Od originalne tri knjige do nas su došle samo prva i početak druge.[4]

Tematika

[uredi | uredi kod]

Senekin spis O blagosti donosi poučni kontrast između dobrog vladara i tiranina i daje procjenu odnosa između vladara i njegovih podanika. U prvoj knjizi dan je pregled povijesti kako bi se odabrali različiti vladari koji će se istaknuti kao primjeri, uključujući Dionizija iz Sirakuze i Sulu, koji se koriste kao negativni primjeri, te mladog Augusta, koji je uzet kao uzor. Proširena ilustracija Augustove milosti prema pobunjenom Cini, uz primjer iz Neronova vlastitog života, trebalo je da potaknute ambicioznog cara da na isti način iskazuje blagost.

Iako je prva knjiga pisana na popularan način, razumljiv široj publici,[5] druga knjiga dotiče se stoičkih paradoksa i filozofskih detalja. Općenito, te dvije knjige ne obraćaju previše pozornosti na povijesnu točnost.

U svom spisu, Seneka ne raspravlja o ustavnoj legitimnosti principata, već se bavi problemom dobrog vladara. Jedina stvarna snaga, prema njegovom mišljenju, bila je snaga koja se vodila stoičkom koncepcijom logosa (univerzalni razum). Stoga je blagost, a ne sažaljenje ili nemotivirana velikodušnost, razuman pristup koji jamči pristanak i odanost carevih podanika i osigurava stabilnost državnog poretka.[6]

Utjecaj

[uredi | uredi kod]

Spis O blagosti nalazi se među rijetkim djelima sačuvanim iz starog Rima koja su posvećena političkim savjetima.[7] To je posebno neobično budući da se radi o raspravi o milosrđu, dok kasniji panegiričari imaju tendenciju naglašavati carsku pobožnost i veličanstvo.[8]

Tekst je došao do nas zajedno s rukopisom Senekinog traktata O dobročinstvima (De beneficiis) u jednom od najranijih sačuvanih Senekinih rukopisa, kao dio Codexa Nazarianusa iz 8. stoljeća (Vat. Pal. 1547).[4] U 12. stoljeću primjerci spisa O blagosti kružili su Europom gotovo uvijek vezani uz spis O dobročinstvima, i u tom su obliku ta dva traktata stigla do renesanse.[8] Iako se uvijek smatralo manjim Senekinim djelom, ono je dobilo jednu značajnu ocjenu 1532. godine, kada je Jean Calvin objavio svoj komentar na njega.[9]

Calvinov komentar

[uredi | uredi kod]

Ubrzo nakon završetka studija prava, mladi Jean Calvin napisao je svoju prvu knjigu, komentar na Senekino djelo De clementia. Komentar se uglavnom sastoji od filoloških bilješki i usporedbi s drugim rimskim piscima prošaranih bilješkama o Senekinom stilu i idejama. Za to su predložena tri razloga. Prvo, Erazmo Roterdamski napisao je predgovor svom prijevodu Seneke iz 1529. godine u kojem je pozvao kritičke komentare mladih znanstvenika. Neki vjeruju da je Calvin, prihvaćajući ovaj poziv, pokušao uspostaviti svoju reputaciju kao humaniste među intelektualnom elitom.[10] Drugo, budući da je u renesansno doba došlo do općeg oživljavanja stoicizma, Calvin je možda jednostavno želio steći veću popularnost od Seneke. Theodore Beza, koji je bio Calvinov nasljednik u Ženevi, spominje Seneku kao "velikog favorita za njega", jer je bio "očito u skladu s Calvinom".[11] Treća mogućnost, koju znanstvenici općenito odbijaju, jest da je pisao francuskom kralju Françoisu I. Nedostatak posvete njemu, spomen na njega i gruba pogreška koja bi se dogodila u usporedbi Françoisa i Nerona doveli su do toga da ova teorija bude odbačena.[12]

Pišući svoj Komentar, Calvin se poslužio tekstovima dvaju "drevnih stupova", Cicerona i Seneke, i dvaju "modernih stupaova", Erazma i Budaeusa. Ford Lewis Battles tvrdi da je prisutan i treći "moderni stup", Filip Beroald Stariji. Kad citira izvore, Calvin je manje upućen u grčku književnost nego u rimsku.[13] Vrijedi napomenuti da je Calvinova kratka biografska skica Seneke na samom početku preuzeta gotovo u cijelosti od Tacita i da zanemaruje manje laskavu sliku koju je dao Dion Kasije.

U osnovi, Calvin se u ovom trenutku svoje karijere ponaša kao humanist, a ne kao protestantski reformator.[12] Calvin i Seneka slažu se da su svi ljudi grešnici i da grijeh treba biti kažnjen, i obojica su predani determinističkom teizmu.[14] Međutim, postaje jasno da Calvin nije namjeravao prenijeti stoičke elemente u protestantsku teologiju, i zapravo Calvin češće napada stoičko vjerovanje nego što ga odobrava.[15] Osim teološke kritike, Calvin također kritikuje Senekin stil kao previše bujan i primjećuje: "Nedostaje mi i uredan raspored materije, što sigurno nije najmanje važna kvaliteta dobrog stila". [16] Ovjde se već može primijetiti anticipacija Calvinova punog razvoja u njegovoj metodi pisanja, kao i transformacija Calvinova klasičnog učenja i ozbiljnosti stoičke etike u kršćansku vjeru.[17]

Reference

[uredi | uredi kod]
  1. Budimir & Flašar 1991, str. 452
  2. Howatson 1997, str. 170
  3. 3,0 3,1 Malaspina 2013: str. 174
  4. 4,0 4,1 Reynolds, Griffin & Fantham 2012: str. 93
  5. Battles 1992: str. 48
  6. Gian Conte, Latin Literature – A History, 1999, str. 412–413.
  7. Malaspina 2013: str. 175
  8. 8,0 8,1 Malaspina 2013: str. 179
  9. Malaspina 2013: str. 179
  10. Salley 1992: str. 75
  11. Tracts relating to the reformation. by John Calvin. With his life by Theodore Beza, vol. I, 1844–1851, str. xxiv
  12. 12,0 12,1 Salley 1992: str. 93
  13. Battles 1992: str. 52
  14. Salley 1992: str. 82
  15. Edward F. Meylan, A Stoic Doctrine in Calvin, in The Romanic Review, 1937, str. 105–115
  16. John Calvin, Commentary on De Clementia, predgovor iii.
  17. Battles 1992: str. 57

Literatura

[uredi | uredi kod]
  • Budimir, Milan; Flašar, Miron (1991). Pregled rimske književnosti. Beograd: Naučna knjiga. 
  • Howatson, M.C. (1997). The Oxford Companion to Classical Literature. Second edition. Oxford & New York. 
  • Reynolds, Leighton Durham; Griffin; Fantham, Elaine (2003), Simon Hornblower & Andrew Spawforth (eds.), ur., Oxford Classical Dictionary (3. rev. izd.), Oxford, ISBN 9780198661726 
  • Smith, William (1873). A Dictionary of Greek and Roman biography and mythology. London. 
  • Vratović, Vladimir (1977). "Rimska književnost", Povijest svjetske književnosti, knj. 2. Zagreb.