Prijeđi na sadržaj

Panamski kanal

Izvor: Wikipedija


Koordinate: 9° 04' 48" SG Š; 79° 40' 48" ZGD

Shema panamskog kanala
Panamski kanal na mapi
Panamski kanal

Panamski kanal je iskopan u periodu od 1883. do 1914. Dug je 82 km i prostire se kroz Panamsku prevlaku, povezujući Atlantski i Tihi okean. Zbog krivudavog oblika Paname, Atlantski okean je na severnoj, a Tihi okean na južnoj strani kanala, što je suprotno od uobičajene orijentacije ovih okeana prema Američkom kontinentu. Na najužem mestu je širok 91,5 m, a na najširem 350 m. Dubina iznosi 13,7 m.

Uz Sueski kanal predstavlja jednu od najvažnijih pomorskih arterija sveta. Dovršen je 10. oktobra 1913. godine. Jedan od najvećih i najtežih građevinskih projekata ikada izvedenih, imao je ogroman uticaj na pomorski saobraćaj između dva okeana. Panamski kanal, kao najkraći morski put između Tihog i Atlantskog okeana, prokopan je na panamskoj prevlaci u Srednjoj Americi.[1][2]

Istorija

[uredi | uredi kod]

Prvi planovi o prokopavanju kanala koji bi spajao ova dva okeana javljaju se još u 16. veku. U 19. veku, kada izgradnja kanala postaje izvesna, dolazi do sukoba dva glavna aktera: SAD i Velike Britanije. U seriji ugovora prvi je sklopljen 1850. (Klejton-Bulver) na bazi priznanja jednakih interesa i prava u zoni budućeg kanala. Ugovor predviđa neutralizaciju budućeg kanala i slobodu plovidbe kako u doba mira tako i u doba rata, a kao garanti se pojavljuju obe ugovornice.

Krajem 19. veka SAD se okreću politici dominacije nad kanalom. Pravno to čine zaključenjem Hej-Pouncefotkovog ugovora 1900. i 1901. godine. Prvi ugovor je predviđao pravo SAD da same prokopaju kanal, regulišu plovidbu i upravljaju kanalom na bazi pravila analognih onim iz Carigradske konvencije iz 1888. godine o Sueskom kanalu. Nezadovoljni Senat SAD je odbio ratifikaciju tražeći da u ugovor uđe i odredba koja bi ovlašćivala SAD da u određenim slučajevima suspenduju neutralizaciju kanala. To je učinjeno drugim ugovorom iz 1901. godine. SAD 1903. godine sklapaju sa Kolumbijom o koncesiji za gradnju kanala, koji je odbio da ratifikuje Kolumbijski parlament. Zbog toga su SAD iscenirale oružanu pobunu u Kolumbijskoj provinciji Panami, priznale Panamu za nezavisnu državu i iste godine sklopile sa njom ugovor o izgradnji i eksploataciji kanala.

Kanal je pušten u saobraćaj 3. avgusta 1914. godine, skraćujući put između NewYorka i San Francisca za preko 7 500 milja. Na osnovu ugovora sa SAD, Panama je dopustila SAD stalnu upotrebu i zaposedanje zone kanala koja obuhvata širinu od 10 milja protežući se na razdaljini od 5 milja sa svake strane centralne linije od puta kanala, kao i morski pojas od 3 milje. Nad ovom zonom su SAD imale suverenitet, dobile su pravo da u zoni kanala drže policiju, vojne trupe, grade utvrđenja, čime su se naročito koristile tokom Drugog svetskog rata. Kanal je neutralizovan i otvoren za prolaz trgovačkim i ratnim brodovima svih država na bazi pune jednakosti u pogledu uslova i plovidbenih taksi. To pravilo nije poštovano u praksi. Nakon stupanja u Prvi svetski rat SAD su zabranile prolaz neprijateljskim brodovima i sprečavale prolaz trgovačkih brodova neutralnih zemalja koji su prevozili robu silama Osovine. Isto su činili i u Drugom svetskom ratu.

Od 50-ih godina Panama počinje da zhteva reviziju ugovora sa SAD. Pregovori vođeni 1967. i 1974. godine urodili su plodom i doveli do zaključenja novih ugovora koji se tiču pravnog statusa Panamskog kanala. Panama i SAD su 1977. godine sklopile dva ugovora, Ugovor o Panamskom kanalu (Osnovni ugovor) i Ugovor o trajnoj neutralizaciji Panamskog kanala uz seriju propratnih akata. Ugovori su stupili na snagu 1979. godine.

Osnovni ugovor predviđa da će Panama steći teritorijalnu jurisdikciju u zoni kanala, i kao teritorijalni suveren primenjivati svoje krivično i građansko zakonodavstvo. SAD su do 31. oktobra 1999. godine zadržati kontrolu nad zemljom, vodom i instalacijama, uključujući tu i vojne baze, kako bi obezbedile upravu, plovidbu i kontrolu kanalom. Panama će se postepeno uključivati u odbranu kanala kako bi se do isteka ugovora osposobila za samostalnu upravu i odbranu kanala.

SAD su do 2000. godine upravu nad kanalom vršile posredno, preko Komisije Panamskog kanala kao agencije američke vlade. Do 31. decembra 1999. godine administrator Komisije je bio američki državljanin, a nakon toga panamski koga imenuje američka vlada na predlog Paname.

Ugovor o trajnoj neutralizaciji i režimu panamskog kanala predviđa povratak kanala pod suverenitet Paname koja se obavezuje na neutralizaciju kanala sa svrhom da i u vreme mira i u vreme rata i dalje ostane siguran i otvoren za mirni prolaz brodova svih država pod uslovima pune jednakosti. Garant neutralizacije Panamskog kanala su SAD. U slučaju da se kanal zatvori ili povredi status neutralizovanog područja, SAD i Panama imaju pravo da preduzmu odgovarajuće mere, uključujući i oružane, da se uspostavi stanje predviđeno Ugovorom o neutralizaciji kanala.

Gradnja kanala

[uredi | uredi kod]
Detalj gradnje kanala 1907.

Konstrukcija kanala je bio jedan od najvećih i najtežih inžinjerskih projekata ikad poduzetih. Imao je ogroman utjecaj na brodarstvo između dva oceana, zamjenjujući dugi i opasan put kroz Drakeov prolaz i rt Horn na najjužnijem vrhu Južne Amerike. Brod ploveći iz New Yorka za San Francisco kroz kanal putuje 9.500 km (6.000 milja) što je bitno manje od 22.500 km (14.000 milja) oko rta Horn. Iako koncept kanala blizu Paname seže natrag do ranog 16. stoljeća, prvi pokušaj konstruiranja kanala započeo je 1880. godine pod francuskim vodstvom. Nakon što je pokušaj propao i nakon što je umrlo 22.000 radnika, projekt izgradnje kanala su pokušale i uspješno završile Sjedinjene Američke Države u Panami početkom 1900-ih, a kanal je otvoren 1914.

Gradnja 77 kilometara (48 milja) dugog kanala je bila prožeta problemima, uključujući bolesti (posebno malarija i žuta groznica) i odronima zemlje. Do kraja izgradnje, procjenjuje se da je ukupno 27.500 radnika umrlo u francuskim i američkim pokušajima izgradnje. Od otvaranja, kanal je bio vrlo uspješan i nastavlja biti ključna poveznica za međunarodni brodski prijevoz. Svake godine više od 14.000 brodova prođe kanalom, prevozeći više od 205 miljiuna tona tereta.

Kanal može prihvatiti brodove od malih privatnih jahti pa sve do velikih teretnih brodova. Maksimalna veličina brodova koja se može koristiti kanalom poznata je pod nazivom Panamax; a sve veći broj modernih brodova prelazi ta ograničenja, te su poznati kao post-Panamax brodovi. Uobičajni prolazak kroz kanal teretnog broda traje oko devet sati. U 2005. godini kanalom je prošlo 14.011 brodova, ukupniog kapaciteta 278,8 milijuna tona tereta, što prosječno čini gotovo 40 brodova na dan.

Konstrukcija

[uredi | uredi kod]
Detalj prevodnice na Jezeru Gatún

Kanal se sastoji od sedamnaest umjetnih jezera od kojih je najveće Gatúnsko, nekoliko poboljšanih umjetnih kanala i tri kompleta brodskih prevodnica. Dodatno umjetno jezero, Jezero Alajuela (za vrijeme američke uprave poznato kao Madden), predstavlja rezervar za kanal. U početku su prevodnice na Gatúnskom jezeru bile 28,5 metara široke. 1908. godine Ratna mornarica SAD-a je zatražila da se prošire na širinu od barem 36 metara. Na kraju se je došlo do kompromisnog rješenja od 33 metra. Svaka prevodnica je duga 300 metara te debljine zidova u rasponu od 15 metara na dnu do 3 metra na vrhu.

Pristojbe

[uredi | uredi kod]

Pristojbe za prolaz kanalom određuju vlasti Panamskog kanala, a temelje se na tipu broda, veličini i vrsti tereta kojeg prevozi. Za kontejnerske brodove, pristojba se procjenjuje na osnovu kapaciteta ukrcaja TEU (Twenty-foot equivalent unit), standardnog kontejnera 6.1 × 2.4 × 2.6 metara). Većina drugih tipova brodova plaća pristojbu prema neto tonaži, gdje u biti „tona“ označava volumen od 100 kubnih stopa (2,8 metara kubnih).

Najskuplja redovna pristojba za prolazak kanalom datira iz 30. svibnja 2006. za kontejnerski brod Maersk Dellys, koji je platio 250.000 USD za prolaz. Najjeftinija pristojba bila je 36 centi za američkog avanturista Richarda Halliburtona koji je preplivao kanal 1928. godine. Prosječna pristojba iznosi oko 54.000 USD.

Učinkovitost i održavanje

[uredi | uredi kod]

Postojala je bojazan da će se učinkovitost i održavanje smanjiti nakon povlačenja SAD-a, no to se ne pokazuje kao slučaj, štoviše, efikasnost kanala se povećava pod panamskom kontrolom. Canal Waters Time (CWT), srednje vrijeme koje je brodu potrebno da prođe kroz kanal, uključujući čekanje, te je ključni pokazatelj učinkovitosti, prema pokazateljima opada. Vlasti tvrde da je broj pomorskih nesreća u kanalu rekordno nizak.

Budućnost

[uredi | uredi kod]

Usprkos napretku u učinkovitosti, očekuje se da će kanal ubrzo dosegnuti svoj maksimalni kapacitet. Dodatni problem je da se proporcije velikih brodova koji prolaze kanalom stalno povećavaju, što može dovesti do daljnje redukcije broja prolazaka, iako tonaža tereta raste, tako da će se morati poduzeti određeni koraci kako bi se povećao njegov kapacitet.

Očekuje se da će do 2011. godine 37% svjetskih kontejnerskih brodova biti preveliki za današnji kanal. Maksimalni podnošljivi kapacitet sadašnjeg kanala, obzirom na neke manje popravke, se procjenjuje na 330 i 340 milijuna tona godišnje, a očekuje se da će se taj kapacitet dostići negdje između 2009. i 2012. godine. Već danas gotovo 50% brodova u tranzitu iskorištava punu širinu ustava.

Reference

[uredi | uredi kod]
  1. „Panama Canal Traffic—Years 1914–2010”. Panama Canal Authority. Arhivirano iz originala na datum 2010-12-30. Pristupljeno 2011-01-25. 
  2. „Seven Wonders”. American Society of Civil Engineers. Arhivirano iz originala na datum 2010-08-02. Pristupljeno 2011-02-21. 

Literatura

[uredi | uredi kod]

Diplomatic and political history

[uredi | uredi kod]
  • Gilboa, Eytan. "The Panama Invasion Revisited: Lessons for the Use of Force in the Post Cold War Era." Political Science Quarterly (1995): 539-562. in JSTOR
  • Greene, Julie, The Canal Builders: Making America's Empire at the Panama Canal (New York: Penguin Press, 2009)
  • LaFeber, Walter. The Panama Canal: the crisis in historical perspective (Oxford University Press, 1978)
  • Major, John. Prize Possession: The United States and the Panama Canal, 1903-1979 (1993)
  • Maurer, Noel, and Carlos Yu. The Big Ditch: How America Took, Ran, and Ultimately Gave Away the Panama Canal (Princeton University Press, 2010); 420 pp. ISBN 978-0-691-14738-3. Econometric analysis of costs ($9 billion in 2009 dollars) and benefits to US and Panama
  • Mellander, Gustavo A.(1971) The United States in Panamanian Politics: The Intriguing Formative Years. Daville,Ill.:Interstate Publishers. OCLC 138568.
  • Mellander, Gustavo A.; Nelly Maldonado Mellander (1999). Charles Edward Magoon: The Panama Years. Río Piedras, Puerto Rico: Editorial Plaza Mayor. ISBN 1-56328-155-4. OCLC 42970390.
  • Sánchez, Peter M. Panama Lost? US Hegemony, Democracy and the Canal (University Press of Florida, 2007), 251 pp,
  • Sánchez, Peter M. "The end of hegemony? Panama and the United States." International Journal on World Peace (2002): 57-89. in JSTOR

Vanjski linkovi

[uredi | uredi kod]

Koordinate: 9°04′48″N79°40′48″W