Picigin
Picigin je amaterski sport (igra) koji se igra loptom na pješčanoj plaži, u plićaku. Igraju ga ljudi svih životnih dobi.
Još 1908. godine, pune tri godine prije nego što će u ove krajeve donijeti nogomet, splitski su studenti iz Praga na kupalište u gradu donijeli neobičnu igru koja se zvala vodeni polo, odnosno na engleskom water–polo. Na Bačvicama nema dovoljno dubokog mora, pa je stoga moguće, kako misle neki istraživači, da se picigin razvio iz osebujnoga splitskog vaterpola na suhom. Bilo kako bilo, picigin po pravilima koja su manje–više ostala nepromijenjena do danas na Bačvicama se igra još od Prvog svjetskog rata.[1]
Picigin je začet u Splitu, i smatra ga se "najsplitskijim" sportom. Kultno igralište za picigin jesu Bačvice, splitska pješčana plaža. Odatle se, zacijelo zbog svoje atraktivnosti, proširio po čitavoj hrvatskoj obali te se razvio u specifične lokalne stilove i varijacije.
Entuzijasti u Splitu igraju picigin tokom cijele godine, a u novije vrijeme je na Bačvicama ugrađen reflektor za noćnu igru. Tradicija je igranje novogodišnjeg picigina prvog dana nove godine, a od 2005. se održava i tzv. "prvenstvo svita u piciginu". Do 2008., na prvenstvu su ocjenjivani zadani oblici skokova piciginaša, ali od 2008. se ocjenjuje ukupan umjetnički dojam ekipe.
2007. i 2008. godine pobjednik je bila ekipa "Sunčanice".[2]
Koncem srpnja 2007., ministar kulture RH Božo Biškupić je potpisao preventivno rješenje (koje traje tri godine), kojim je picigin zaštićen kao nematerijalno kulturno dobro RH. U tijeku je prikup dokumentacije u svrhu dobivanja statusa trajno zaštićenog nematerijalnog dobra. U rješenju je naglašeno da pravila igranja picigina određuju članovi Ekološkog društva "Picigin Bačvice".[3]
Picigin je igra u kojoj nema pobjednika i zbog toga se teško može govoriti o strogim pravilima. Osnovna pravila su vrlo jednostavna: pet igrača u moru dobokom deset do dvadeset centimetara (ako je more dublje, to samo usporava igru i umanjuje atraktivnost) raspoređenih u peterokut međusobno udaljenih šest–sedam metara, dodaje se balunom udarajući ga dlanovima, nastojeći pri tom da balun ne padne u more.
Picigin nije kruta igra, cilj joj je opuštanje. Igra obično započinje lagano, zagrijavanjem, a kad igračima "dodije" sporost, onda kreće akcija. Balun se dodaje u for tako da su igrači prisiljeni na akrobacije i šprinteve. Balun se vrti u krug, a često i sami piciginaši mijenjaju mjesta kad se igra zahukta.
Neiskusni igrači misle da se situacija slučajno "zakuhava" nezgodnim odbijanjima. Pravi igrači ne odbijaju balun "nezgodno", nego planski i onom suigraču koji je pravilno postavljen i spreman zatrčati se i atraktivno uhvatiti balun. Ponekad, zbog dodatne draži i atraktivnosti, ili zbog situacije uzrokovane igrom odustaje se od predvidljivih dodavanja.
Balun treba udarati dlanom, a poželjno je da se u igri jednako koriste obje ruke (najčešće greška neiskusnih igrača je da igraju samo onom "jačom").
U igri sudjeluje 5 igrača. Od tih pet dva su sidruni (tehničari), a ostala trojica su trkači. Mješovitost postava po spolu i dobi nije ništa neobično.
Balun za picigin se dobija od teniske loptice. Postupak izrade počinje tako da se uzme jedan balun dobro "istučen" na tenisu, nožem se malo razreže sloj tkanine pa se kliještima oguli. Ljepilo se najlakše skine trljanjem o hrapavi zid, nakon čega se balun brusi grubim pa finim brusnim papirom. Sloj gume je na teniskoj lopti širok oko tri milimetra i potrebno ga je dovesti na milimetar i pol. Da bi se to ravnomjerno i precizno izvelo, balun se prije skidanja novog sloja se premaže bijelom kredom. Postupak izrade obično traje dva popodneva. Nikad se ne brusi strojno jer je na taj način teško pogoditi pravu mjeru. Postoji i balun za vjetar, malo veće težine. Ovaj postupak izrade je uveo u praksu legendarni splitski piciginaš Emil Giosento početkom '60-tih.[4]
Važno je istaknuti da se picigin igra balunom, a ne »loptom« ili »lopticom«, upotreba tih termina na Bačvicama se strogo i vrlo nemilosrdno sankcionira.[5]
Igra se u plićaku, na pješčanoj plaži. Sve druge varijante (kamen, šljunak i sl.) nisu poželjne zbog mogućnosti ozljeda. Najpovoljnija dubina je do gležnja, zbog lakoće trčanja, a dovoljno duboka za ublažavanje pada, odnosno, doskoka.
Za picigin kao amaterski sport postoje svakojaka tumačenja pravila i sukladno tome, svakojake varijacije, koje se pojačavaju zemljopisnom udaljenošću.
Kao što je već spomenuto, picigin se u Splitu u današnjem obliku igra još od 1.svj. rata, više od 90 godina. Entuzijasti igraju picigin tokom cijele godine, a u novije vrijeme je na Bačvicama ugrađen reflektor za noćnu igru. Tradicija je igranje novogodišnjeg picigina prvog dana nove godine, a od 2005. se održava i tzv. "prvenstvo svita u piciginu".
- ↑ Dežulović Boris - Bačvice, otisak božjeg prsta, Phantom of Freedom (1-2/2004)
- ↑ „Pobjednici prvenstva u piciginu 2008, dnevnik.hr”. Arhivirano iz originala na datum 2008-09-30. Pristupljeno 2011-06-18.
- ↑ Svjetska baština Arhivirano 2007-09-27 na Wayback Machine-u Članak u "Večernjem listu" od 2. kol 2007.
- ↑ Anatolij Kudrjavcev - Nauči igrat picigin
- ↑ Dežulović Boris - Bačvice, otisak božjeg prsta, Phantom of Freedom (1-2/2004)
- Opsežan tekst Anatolija Kudrjavceva o piciginu
- Picigin foto galerija Arhivirano 2007-01-11 na Wayback Machine-u
- Članak u "Slobodnoj Dalmaciji"
- Članak u "Odiseju" Arhivirano 2007-09-29 na Wayback Machine-u
- www-sjedište picigina
- Popis nevladinih udruga Ekološko društvo "Picigin-Bačvice"
- Kratki filmić picigina s Bačvica
- Galerija slika Arhivirano 2011-09-10 na Wayback Machine-u na karadza.org