Poslanica Rimljanima
Poslanica Rimljanima je jedna od Pavlovih poslanica ili pisama uključenih u novozavjetni kanon kršćanske Biblije. Često se za njega koristi skraćenica "Rimljani" ili "Rimljanima". Biblijska kratica za nju je: Rim.
Smatra se jednim od sedam pisama koje se pripisuju Pavlu iz Tarza. Napisana je u Korintu, negde krajem pedesetih godina prvoga veka (oko 56.n.e.) i upućena je hrišćanima i Jevrejima u Rimu.[1] U poslanici se govori o odnosu hrišćanske vere prema onima koji nisu hrišćani, posebno prema Jevrejima koje apostol poziva da pređu u hrišćanstvo.
Ova poslanica više sliči teološkom traktatu nego pismu jer u njoj Pavle izlaže temeljne stavke svog propovijedanja.
Autor je poslanice Pavao iz Tarza. Njegovo autorstvo ne dovodi se ozbiljno u pitanje iako je potpisan Tercije, kao pisar poslanice (Rim 16,22). Tercije je vjerojatno jedan od Pavlovih tajnika, kome je Pavle diktirao svoje pismo Rimljanima.[2]
Poslanica Rimljanima nastala je za vrijeme trećeg Pavlova misijskog putovanja, u Korintu zimi 57/58. godine. Poslanica je upućena kršćanskoj zajednici u Rimu. U toj zajednici bio je veliki broj Židova koji su primili kršćanstvo.
Pavao piše poslanicu Crkvi u Rimu. Želja mu je da ju posjeti pa prethodno šalje svoju poslanicu po Febi. Pavao nije osnovao Crkvu u Rimu, pa se u uvodu poslanice predstavlja kao »sluga Krista Isusa, pozvan za apostola, odlučen za evanđelje Božje…« (Rim 1,1). Na kraju uvoda spominje glavnu temu poslanice, spasenje i život od vjere svakom koji vjeruje, Židovu i Grku (Rim 1,16s).
Odmah po uvodu nastupa oštar govor o gnjevu Božjem na svaku bezbožnost i nepravednost ljudi (Rim 1,18). Bez obzira bio to poganin koji ne poznaje Zakon ili Židov koji počiva na Zakonu i diči se Bogom (2,12.17) te unatoč obrezanju (2,25-29) svi su grešni (3,9-20). Izlaz je iz stanja grijeha »pravednost Božja po vjeri Isusa Krista.« (3,22). A ta se pravednost očitovala izvan Zakona (3,21).
Ovime se došlo do središnjeg pojma poslanice – vjere. U poslanici je naglašeno opravdanje, spasenje i život pomoću vjere. To isključuje djela Zakona (3,28), ali uključuje djela vjere. Opravdanje je potrebno jer Adamovim grijehom uđe smrt u svijet i u čovjeka (5,12.15). Opravdanje je dar za sve, dakle i bezbožnike, koji je stigao smrću Isusa Krista (5,6.8.10.15). Prije Kristovog uskrsnuća grijeh je kraljevao smrću (5,21), a nakon uskrsnuća smrt više ne vlada njime (6,9). Tako je moguće da vjernici, evanđelja Božjeg žive tako da ne vlada više grijeh u smrtnome tijelu njihovu te se odaju požudama, nego da se predaju Bogu za oružje pravednosti jer žive u milosti (6,12-13). Tako se vidi čovjekova nutarnja napetost, želja da se živi po Duhu te zakonitosti tijela koje odvraćaju od te želje (7,14-25). Nadalje se govori o Božjoj vjernosti svome obećanju Židovima (9,6-13) unatoč njihovoj nevjeri (9,25-11,24) zbog koje se Bog smilovao svima poganima (11,30-32). Na kraju će se Božje obećanje ipak ostvariti Izraelovim obraćenjem (11,25-29).
Na kraju, govori se o novinama kršćanskog života, a to su: kršćanski život kao žrtva, duhovno bogoslužje, vršenje Božje volje, ponizna ljubav u zajednici (12,3-21), poslušnost vlastima (13,1-7) i poziv na jedinstvo (15,7-13) u izmiješanoj zajednici. Na kraju poslanice, on šalje pozdrave raznim članovima rimske zajednice (poglavlje 16).
Pavlova poslanica Rimljanima pokazuje da su žene imale istaknutu ulogu u najranijem periodu hrišćanskih zajednica.[2] Pavle tu, na primer, pominje Febu, koja je đakonesa (ili sveštenica) u crkvi u Cenkri i pokroviteljka samog Pavla, kojoj on poverava zadatak da odnese njegovu poslanicu u Rim (stihovi 1-2). I tu je Priska, koja je zajedno sa svojim mužem Akvilom odgovorna za misionarski rad među neznabošcima i koja izdržava hrišćansku zajednicu u svojoj kući (stihovi 3-4; zapaziti da se ona pominje prva, a ne muž). Tu je Marija, Pavlova koleginica koja radi među Rimljanima (st. 6); tu su takođe i Trifena, Trifoza i Persis, žene koje Pavle naziva svojim „saradnicama" u evanđelju (st. 6, 12). A tu su i Julija i majka Rufusova i Nerejeva sestra, koje sve izgleda imaju istaknut položaj u društvu (stihovi 13, 15).[2] A najupečatljivije od svega je što on pozdravlja jednu ženu, Juniju, kao istaknutog apostola, starijeg od njega u pokretu.[3]
- Adalbert Rebić, Jerko Fučak, Bonaventura Duda (ur.), Jeruzalemska Biblija, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2004.
- ↑ Prema prevodu: Vuk Stef. Karadžić, Novi zavjet Gospoda našeg Isusa Hrista, Beč 1857. godine, Štamparija jermenskog manastira.
- ↑ 2,0 2,1 2,2 Bart Ehrman - Isus to nije rekao (scribd)
- ↑ Bernadette Brooten, »Junia... Outstanding Among the Apostoles«, u: Women Priests ed. L. and A. Swidler (New York, 1977), str. 141—144.
Prethodi: Djela |
Biblijske knjige |
Slijedi: 1. Korinćani |