Zagrebačka nadbiskupija
Zagrebačka nadbiskupija je metropolija i nadbiskupija Katoličke crkve.
Nadležni metropolit i nadbiskup je kardinal Josip Bozanić, a sedište nadbiskupije se nalazi u Zagrebu.
Zagrebačku biskupiju utemeljio je oko 1094. godine ugarski kralj Ladislav I Sveti, kako bi učvrstio svoju novostečenu vlast nad Posavskom Hrvatskom. Nova dijeceza je upravno podvrgnuta nadbiskupiji u Ostrogonu (današnji Estergom u Mađarskoj), a zatim 1180. godine Kaločkoj nadbiskupiji, pod čijom je upravom ostala sve do 1852. godine. Od 13. veka zagrebački biskupi nastoje da se Zagrebačka biskupija podigne na čast nadbiskupije i tako izuzme ispod ugarske crkvene jerarhije. Do sredine 19. veka sprečavale su to nepovoljne političke okolnosti (provala Tatara, Mletačka republika i Osmanlije te ugarski crkveni vrh).
Viševekovna problematika uzdignuća Zagrebačke biskupije na čast nadbiskupije našla se opet na dnevnom redu u doba pojačanog procesa hrvatskog narodnog preporoda. Stvar je u svoje ruke uzeo Hrvatski sabor, kojim je predsedavao zagrebački biskup Juraj Haulik u časti banskog namesnika. Nakon toga, 1850. godine ban Josip Jelačić intervenisao je u Beču (u međuvremenu su 1848. prekinuti odnosi kraljevina Hrvatske i Ugarske) i molio da se Zagrebačka biskupija uzvisi na čast nadbiskupije i metropolije. Konačno je 12. avgusta 1850. godine sam kralj Franjo Josip I. potpisao odredbu kojom se Zagrebačka biskupija uzvisuje na čast nadbiskupije za hrvatsko-slavonsku crkvenu pokrajinu. Zbog dugotrajnog otpora ostrogonskog i kaločkog nadbiskupa i Sveta Stolica je dve godine odgađala konačno rešenje.
Zahvaljujući ponovnoj urgenciji bana Jelačića i ustrajnom nastojanju bečke vlade, te konačnom zauzimanju papskog nuncija u Beču, nadbiskupa i kardinala Mihalja Viale-Prela, sve je rešio papa Pije IX koji je 11. decembra 1852. objavio svečanu bulu Ubi primum placiut. Tom se papskom bulom ustanovljuje i određuje da se Zagrebačka biskupija podigne na nadbiskupiju, a da grad Zagreb, odnosno Zagrebačka katedrala bude metropolitanskom crkvom nove nadbiskupije i njenim sedištem, a njenom predstavniku nadbiskupu pripao bi palij, krst i sve časti povezane uz taj naslov. Ta se nadbiskupija osniva kao samostalna hrvatsko-slavonska crkvena pokrajina. Novoj metropoliji podređene su biskupije koje su do sada sa Zagrebačkom spadale pod Kaločku metropoliju. Prema tome, Zagrebačkoj nadbiskupiji su podređene Bosansko-srijemska biskupija (današnja Đakovačko-srijemska biskupija), Senjsko-modruška biskupija i Križevačka eparhija (grkokatolička). Prema idućoj odredbi Svete Stolice, papski nuncij kardinal Viale-Prela svečano je 8. maja 1853. godine u Zagrebačkoj katedrali ustoličio prvoga zagrebačkog nadbiskupa Juraja Haulika.
U 20. veku javilo se pitanje podele nadbiskupije koja je postala prevelika površinom i brojem vernika, a time i teška za pastoralno upravljanje. Nadbiskup Stepinac je 1930-ih pokrenuo pitanje osnivanja novih biskupija u Varaždinu i Požegi, ali tadašnje političke prilike nisu bile povoljne za Katoličku crkvu. Nove su biskupije utemeljene tek 1997. godine, nakon što je uspostavljena samostalna Hrvatska. U planu je takođe obnavljanje drevne Sisačke biskupije, te uspostava posebne Slavonske metropolije sa sedištem u Đakovu.
Zagrebačka nadbiskupija je teritorijalno i brojem vernika najveća upravna jedinica Katoličke crkve u Hrvatskoj. Obuhvata najveći deo centralne Hrvatske, a na njenom području živi približno 40% katolika u Hrvatskoj.
Ujedno je i metropolija kojoj su podređene biskupije: Đakovačko-srijemska, Požeška i Varaždinska, te grkokatolička Križevačka eparhija. Kako je njeno sedište u glavnom gradu Republike Hrvatske, obično se smatra i središtem Katoličke crkve u Hrvatskoj, iako su joj u crkvenopravnom smislu ravnopravne nadbiskupije Riječka, Splitsko-makarska i Zadarska. U Zagrebu je takođe sedište Hrvatske biskupske konferencije (HBK) i Vojnog ordinarijata.
Zagrebačka nadbiskupija se prostire na površini od 13.495 kvadratnih kilometara i ima oko 1,4 miliona vernika. Do podele 1997. godine i stvaranja novih biskupija, bila je jedna od najvećih upravnih jedinica Rimokatoličke crkve u čitavoj Evropi, sa preko 2 miliona vernika.
Nadbiskupija se sastoji od 7 istorijskih arhiđakonata (Bjelovarsko-kalnički, Čazmansko-moslavački, Katedralni, Karlovačko-gorički, Sisačko-gorski, Turopoljski i Zagorski), osnovanih još u srednjem vieku zbog lakšeg upravljanja njenim prostranim područjem. Arhiđakonati se dalje dele na 32 dekanata, a oni na 312 župa.
Područje grada Zagreba pripada Katedralnom arhiđakonatu, kojeg čini 9 dekanata (Gornjogradski, Kustošijski, Maksimirsko-trnjanski, Novozagrebački, Remetski, Resnički, Susedgradski, Trešnjevački i Vugrovečki) sa oko 80 župa.
Zagrebački nadbiskup je od 1997. godine kardinal Josip Bozanić. U nadbiskupiji deluju i dva pomoćna biskupa: Vlado Košić i Valentin Pozaić. Kako nadbiskup Zagreba nije bio ničim nadređen ostalim hrvatskim biskupima izvan svoje metropolije, da bi se naglasio njegov položaj prvog među jednakima, u 20. veku se uobičajilo da mu Sveta Stolica dodeljuje titulu kardinala. Takođe, dosadašnji je običaj bio i da zagrebački nadbiskup bude i predsednik Hrvatske biskupske konferencije.
- Juraj Haulik (biskup 1837—1852, nadbiskup 1852—1869);
- Josip Mihalović (1870—1891);
- Juraj Posilović (1894—1914);
- Antun Bauer (1914—1937);
- Alojzije Stepinac (1937—1960);
- Franjo Šeper (1960—1970);
- Franjo Kuharić (1970—1997);
- Josip Bozanić (od 1997).
