Bitka za Staljingrad
| Drugi svjetski rat | |||
|---|---|---|---|
| Bitka za Staljingrad | |||
| Datum | 12. 9. 1942 - 2.2.1943 | ||
| Lokacija | Staljingrad | ||
| Povod | Operacija "Barbarossa" | ||
| Ishod | Pobjeda SSSR-a[1] | ||
| Sukobljene strane | |||
| |||
| Komandanti | |||
| |||
| Vojne jedinice | |||
| |||
| Žrtve | |||
| |||
  | |||
Staljingradska bitka je bila glavna prekretnica u 2. svjetskom ratu, i smatra se najkrvavijom bitkom u ljudskoj historiji. Bitku su obilježili brutalnost i nebriga za civilne žrtve sa obje strane. Bitka se sastojala iz njemačke opsade južnog ruskog grada Staljingrada (današnji Volgograd), bitke unutar grada i sovjetske kontraofanzive koja je konačno zarobila i uništila njemačke i ostale snage sila Osovine koje su se nalazile oko grada. Ukupni gubici se procjenjuju na između 1 i 2 miliona. Sile Osovine su izgubile oko četvrtine ukupnog ljudstva na istočnom frontu, i nikad se nisu oporavile od poraza. Za Sovjete, koji su izgubili preko milion vojnika i civila za vrijeme bitke, pobjeda kod Staljingrada je značila početak oslobođenja Sovjetskog Saveza, vodeći ka konačnoj pobjedi nad Nacističkom Njemačkom, 1945.[1]
Uvod
[uredi | uredi izvor]Pohod Wehrmachta na SSSR pod kodnim nazivom "Barbarossa" počeo je 22. juna 1941. Time je Treći rajh prekršio pakt o nenapadanju koji je sklopljen s SSSR-om. Wehrmacht je krenuo sa 3 Grupe armije s ciljevima: Moskva, Lenjingrad i naftna polja na jugu Rusije. Početni uspjesi Wehrmachta su, zbog zimskog perioda, zaustavljeni i došlo je do problema sa snabdijevanjem jedinica. Pohod na Staljingrad je za Hitlera predstavljao prioritet zbog pristupa industriji, tu se sklapao tenk T-34 i proizvodila municija,[3] i naftnim poljima Rusije.[4]
Tok bitke
[uredi | uredi izvor]Bitka se može podijeliti u tri faze: okupacija, kontranapad Crvene armije (operacija "Uran"), kapitulacija Wehrmachta.[4]
Okupacija grada
[uredi | uredi izvor]Prva faza je počela 19. augusta napadom 6. armije na Staljingrad. Oblik borbi, vođenih u gradu, je bio pretežno pozicioni (rovovski). Obje strane su imale visoke gubitke, da bi Wehrmacht na kraju okupirao 90% grada. Staljingrad je već u prvoj fazi bio potpuno razrušen, prije svega, zbog masivnog djelovanja njemačke avijacije.[2]
Operacija "Uran"
[uredi | uredi izvor]Wehrmacht uspijeva u oktobru 1942. zauzeti i sjeverni dio grada. U isto vrijeme sovjetski generali pripremaju kontraofanzivu, pod kodnim imenom operacija "Uran", s oko 1.000.000 vojnika, 10.000 artiljerijskih cijevi, 700 tenkova i 1200 aviona.[5] Za kratko vrijeme crveno-armisti su uspjeli opkoliti 300.000 njemačkih vojnika u Staljingradu. General Paulus je uvidio da je nemoguće držanje zauzete teritorije. Kao i godinu dana prije, zimski period je otežao snabdijevanje njemačkih trupa.
Kapitulacija Wehrmachta
[uredi | uredi izvor]
U nadi da će doći pojačanje, Wehrmacht drži liniju u decembru 1942. 6. armiji je trebalo dnevno 300-400 tona hrane i municije. Najave Hermanna Göringa, koji je komandovao Luftwaffe, da se to može dostaviti putem vazdušnim putem nisu se ostvarile. U prosjeku, dnevno je dostavljano oko 80 tona.[2] Hermann Hoth 24. decembra bezuspješno je pokušao operacijom "Donnerschlag" probiti obruč.[6] Nakon što je operacija neuspjela prekida se i posljednja mogućnost opskrbe, te mnogi vojnici Wehrmachta umiru od gladi i hladnoće. Hitler naređuje 23. decembra da vojnici u Staljingradu moraju izdržati i proglašava ovaj grad simbolom njemačke superiornosti. General Paulus je u januaru 1943. poslao molbu Hitleru da se ponudi kapitulacija. Generala Paulusa Hitler proglašava feldmaršalom, uz odbijanje kapitulacije, jer se navodno do tada nijedan njemački feldmaršal nije predao. Time je naređeno vojnicima da se bore do smrti.[1] General Paulus se, vlastitom inicijativom, predaje 31. januara 1943. U zarobljeništvo odlazi 91.000 vojnika od kojih se vraća 6000 (do 1956.) Staljingrad postaje masovno groblje Wehrmachta.
Posljedice
[uredi | uredi izvor]Od sada inicijativa prelazi na Crvenu armiju. Ovo je utjecalo i na moral njemačkog stanovništva. Pokušaj ministra propagande Josepha Goebbelsa, koji 18. februara proglašava "totalni rat", ne smanjuje strah stanovništva. U njemačkim gradovima se pojavljuju zidni natpisi "1918" kao podsjećanje na poraz u Prvom svjetskom ratu.[1] Sovjeti su zarobljene oficire upotrijebili u propagandne svrhe. U julu je oformljen Komitet "Slobodna Njemačka" (NKFD, njem. "Nationalkomitet Freies Deutschland") a u septembru 1943. Savez njemačkih oficira (BDO, njem. "Bund Deutscher Offiziere").[2]
Analize
[uredi | uredi izvor]Historičar Jochen Hellbeck kritikuje da se je na Zapadu preuzimala njemačka dok se zanemarivala verzija sa sovjetske strane. Navodi primjer sela pored Volge gdje su vojnici Wehrmachta, prilikom ulaska u Staljingrad, vršili masovna silovanja. Crvena armija koja je oslobodila selo, je u Trećem rajhu od strane veterana predstavljena kao napadač koji je uništio idilu drvoreda kestena dok su se njemački vojnici tu odmarali. Ovakve i slične poglede njemačke strane su na Zapadu nekritično preuzimani.[3] Sovjetska strana je međutim i cenzurisala određene izvještaje s fronta ukoliko su bili nepodobni. Zbog toga je i danas nepotpuna druga verzija.[7]
Reference
[uredi | uredi izvor]- ^ a b c d e Scriba, Arnulf (19. 5. 2015). "Die Schlacht um Stalingrad". Deutsches Historisches Museum (jezik: njemački). Pristupljeno 8. 9. 2016.
- ^ a b c d Etschmann, Wolfgang (2012). "Stalingrad" (jezik: njemački). Bundesheer. Arhivirano s originala, 6. 4. 2015. Pristupljeno 10. 9. 2016.
- ^ a b Yellen, Reinhard. "Die Kommunisten fielen überproportional im Kampf". AG Friedensforschung (jezik: njemački). Pristupljeno 15. 9. 2016.
Diese Geschichte beschreibt das idyllische Dorf am Wolgaufer, die schattigen Kastanienhaine, in denen die müden Soldaten Ruhe suchten, bevor die Rote Armee einen Gegenangriff startete und die schönen Gärten verwüstete. In der westlichen Geschichtsforschung wird diese von deutschen Veteranen herausgegebene Geschichte kritiklos übernommen. Sowjetische Dokumente zeigen indessen, daß eine der ersten Taten der deutschen Soldaten in diesem Dorf darin bestand, alle jungen Frauen zusammenzutreiben und ein Bordell einzurichten. Alle jungen Frauen dieses Dorfes, das hat eine sowjetische Kommission noch im Dezember 1942 festgestellt, waren vergewaltigt worden.
- ^ a b "Die Schlacht um Stalingrad". Geschichte Lexikon (jezik: njemački). 19. 5. 2015. Pristupljeno 8. 9. 2016.
- ^ "Schlacht um Stalingrad: Teuer bezahlter Sieg" (jezik: njemački). Sputnik News. 14. 2. 2013. Arhivirano s originala, 18. 3. 2016. Pristupljeno 15. 9. 2016.
- ^ Vukovic, Dusko (29. 11. 2002). "Stalingrad - Mythos und Mahnmal" (jezik: njemački). Das Stern. Pristupljeno 15. 9. 2016.
- ^ Schmidt, Michael (6. 9. 2013). "Rezension: Die Schlacht um Stalingrad aus anderer Perspektive". Das humanistische Magazin Diesseits. Arhivirano s originala, 31. 5. 2016. Pristupljeno 15. 9. 2016.
Literatura
[uredi | uredi izvor]Jochen Hellbeck, (2012) Die Stalingrad-Protokolle: Sowjetische Augenzeugen berichten aus der Schlacht, S. FISCHER, ISBN 978-3100302137
Vanjski linkovi
[uredi | uredi izvor]- (en)Staljingrad Arhivirano 3. 5. 2011. na Wayback Machine
- (de)Hronologija
- (de)Savezni arhiv dokumenti
