Prijeđi na sadržaj

Guido Aretinski

Izvor: Wikipedija
Guido Aretinski
srednji vijek
Kip Guida Aretinskog u Arezzu
Biografske informacije
Rođenjeoko 991.
Arezzo ili Ferrara ili Pomposa, Italija
Smrtoko 1050.
Arezzo, Italija

Guido Aretinski (talijanski: Guido d'Arezzo, Guido Aretinus, Guido da Arezzo ili Guido Monaco; oko 991.[1] – oko † 1050) bio je srednjovjekovni glazbeni teoretičar i pedagog. Guido Aretinski je utemeljitelj suvremenog notnog načina zapisivanja glazbenih djela, čime je zamijenio dotadašnji neprecizni neumatski način zapisa glazbe. Njegov traktat o glazbi Micrologus, bio je vrlo popularan po srednjevjekovnim samostanima i među izvođačima koralne glazbe.

Životopis i djelo

[uredi | uredi kod]

Svoje redovništvo otpočeo je u benediktinskom samostanu u Pomposi, na obali Jadrana blizu Ferrare. Tamo je uočio teškoće koje pjevači gregorijanskih korala imaju s učenjenjem novih i pamćenjem starih melodija.

Guido je izmislio metodu da se u kratkom vremenu nauči melodija koji trebaju otpjevati, pa je vrlo brzo postao poznat diljem sjeverne Italije. Međutim na taj način je navukao neprijateljstvo drugih redovnika iz samostana na sebe, tako da mu nije preostalo ništa drugo nego da se preseli u Arezzo. On je ustvari prihvatio poziv Tedalda, biskupa iz Arezza, koji ga je pozvao da vodi kaderalni zbor. Arezzo tada nije imao samostan, ali je imao veliku skupinu pjevača u katedrali, koje je trebalo uvježbavati.

Da bi svojim učenicima olakšao pamćenje nota i melodija Guido je u Arezzu razvio nove tehnike za učenje, poput predhodnice notnog zapisa i solfeggio sustava do-re-mi. On je dao imena pojedinačnim tonovima, prvih šest tonova u ljestvici imenovao je prvim slogovima stihova iz himne Ut queant laxis (Himna sv. Ivana Krstitelja). Ti slogovi su: ut, re, mi, fa, sol, la. Ton si je kasnije dobio ime analognim putem.

Notni stavak himne Ut queant laxis

Prije Guida postojale su neume (nastale u 8. stoljeću) kojima se pokušavalo (vrlo neprecizno) odrediti položaj tonova. Prvi veliki korak u razvoju neuma je pojava crvene linije u notnom zapisu koja je predstavljala žicu na nekom instrumentu. Ta linija je označavala ton f. Međutim, uz pomoć te linije se zapravo moglo odrediti tri tona (jedan na liniji, jedan iznad, te jedan ispod linije). Vremenom se dodala i druga linija koja je najčešće bila žute boje i koja je označavala ton c. Kasnije se između ove dvije linije dodavala i crna linija na kojoj se bilježio ton a.

Zasluga Guida Aretinskog je to što je on konačno odredio poziciju neuma u sustavu od četiri crte (odnosno u prazninama između njih), dokinuvši time nestalnost u dotadašnjoj notaciji. Četiri crte u notnom sustavu su za to vrijeme bile dovoljne da se glazbeno zabilježi gregorijanski koral.

Guido Aretinski je izmislio i Guidovu ruku (pomoćno didaktičko sredstvo), koja je služila pjevačima da se lakše prisjete melodije koju trebaju otpjevati.[2] Njegov traktat o glazbi Micrologus, privukao je i pozornost pape Ivana XIX, koji je pozvao Guida u Rim. Najvjerojatnije je otišao u Rim oko 1028., ali se i vrlo brzo vratio u Arezzo, zbog lošeg zdravstvenog stanja. Nakon toga se o njemu vrlo malo zna, predpostavlja se da je tad završio liturgijsku knjigu Antifona 1030. godine, koja je kasnije izgubljena.

Pojmovi

[uredi | uredi kod]

Izvori

[uredi | uredi kod]
  1. Najnovija istraživanja smještaju njegov spis Micrologus između 1025-1026; on u jednom pismu, navodi da ga je napisao u dobi od 34 godine, na osnovu tog se zaključuje da je rođen 991. ili 992.
  2. Claude V. Palisca: "Guido of Arezzo." na Grove Music Online (potrebno se je učlaniti) (en)

Literatura

[uredi | uredi kod]
  • Richard H. Hoppin, Medieval Music. New York, W.W. Norton & Co., 1978. ISBN 0-393-09090-6

Vanjske veze

[uredi | uredi kod]