Španjolska Sahara
|
Španjolska Sahara (španjolski: Sáhara Español, arapski: الصحراء الاسبانية- As-Sahrā'a Al-Isbānīyah) službeno Prekomorska Provincija Španjolska Sahara (Provincia Ultramarina del Sahara Español) bila je kolonija Španjolskog imperija na tlu Zapadne Afrike koja je egzistirala od 1884. do 1975.[1]
Historija španjolskog prodora u Zapadnu Saharu počela je 1884. kad se oficir Emilio Bonelli, u ime Španjolskog društva Afrikanaca i kolonista (Sociedad Española de Africanistas y Colonistas) iskrcao na Poluotoku Río de Oro i sklopio ugovore sa lokalnim Saharcima o protektoratu. Kasnije je taj ugovor španjolskoj vladi bio argument za tvrdnju da ima pravo na protektorat nad čitavom obalnom zonom.[2] Daljnji španjolski prodor bio je spriječen francuskim prodorom u Mauritaniju i gerilcima šeika Mā' al-Aynayna (Muhammad al-Mustafā), koji se između 1898. - 1902. utvrdio u oazi u unutrašnjosti Smari.[2]
Španjolski pukovnik Francisco Bens zauzeo je 1916. Rt Jubi (Āarfāyah), nakon tog je 1920. zauzeta La Güera, a Smara i ostatak unutrašnjosti zauzeti su do 1934.[2]
Kao godina kad je formalno počela egzistirati Španjolska Sahara neki uzimaju 1934. kad su predstavnici saharaških plemena potpisali ugovor kojim priznaju španjolski suverenitet.[1]
Maroko koji je stekao nezavisna 1956. već 1957. zatražio je najveći dio Španjolske Sahare, tvrdeći da je to njegov teritorij. španjolske trupe uspjele su odbiti marokanske oružane upade na teritorij. Zbog tog je Španjolska 1958. formalno ujedinila Río de Oro i Saguiu el-Hamru u španjolsku provinciju pod imenom Španjolska Sahara.[2] Situacija se dodatno zakomplicira kad je iMauritanija koja je postala nezavisna 1960. zatražila dio teritorija Zapadne Sahare, a još više 1963. nakon otkrića velikih količina fosfata kod grada Bucraa na sjeveru zemlje, Sad se pokazalo da to nije samo besplodni pojas pustinje, već zemlja koja krije veliko rudno bogatstvo. Eksploatacija fosfata započela je 1972.[2]
Velika materijalna razlika između malog broja onih koji su živjeli ekspolatacije fosfata i siromaštva autoktonih nomadskih Saharaca, koji su dekadama trpili zbog širenja pustinje i sve većih suša, i nisu se mogli prilagoditi velikim socijalnim i ekonomskih promjena dovela je do jačanja nacionalizma i antikolonijalizma. To je bio amalgam koji je 1970-ih doveo do gerilske pobune Polisarija. Pobuna je navela Španjolsku da 1975. najavi odlazak iz tih krajeva, na to ih je naveo i konstantni pritisak Maroka i Mauritanije, i to što je tom trenutku imala gomilu političkih problema na unutrašnjem planu.[2] Nakraju je Španjolska pristala na podjelu Zapadne Sahare između dviju država i pored toga što je Međunarodni sud pravde presudio da su zahtjevi Maroka i Mauritanije pravno tanašni i neuvažavaju pravo Saharaca na samoopredjeljenje.[2] Tako je Maroko stekao 2 / 3 teritorija duž sjevera (i fosfate) a Mauritanija je dobila južnu 1 / 3 na jugu.[2]
Tad su buknuli sporadični sukobi između Polisarija, kog je podržavao Alžir i marokanskih snaga. Polisario je 1976. osnovao vladu u egzilu svoje Saharske Arapske Demokratske Republike, tu vladu priznalo je oko 70 država, uz to nastavio je napadati mauritanske i marokanske snage po Zapadnoj Sahari.[2]
Mauritanija se povukla iz sukoba i sklopila mirovni ugovor sa Polisariom 1979., na to je Maroko odmah anektirao i mauritanijski dio Zapadne Sahare. Marokanska vojska je početkom 1982. počela je graditi pješčani zid prema Alžiru kako bi spriječio gerilske napade Polisaria.[3]. Tako je prvo osiguran vitalni trokut između rudnika fosfata pored Bucraa, El Aaiúna i Smare[2], pa iako su gerilci ]Polisarija nastavili s napadima oni više nisu bili tako efikasni.[3] Naokon tog su Ujedinjeni Narodi 1988. izašli sa prijedlogom mirovnog sporazuma čija je ključna točka - provođenje referenduma, da se utvrdi što stvarno žele autoktoni stanovnici - priključenje Maroku ili samostalnu Saharsku Arapsku Demokratsku Republiku sa Polisariom na čelu. Taj prijedlog mirovnog sporazuma prihvatili su i Maroko i Polisario, pa su obje strane dogovorile i prekid vatre 1991. Nakon tog su Ujedinjeni Narodi uputili mirovne snage i svoje službenike, koji su trebali nadgledati provođenje primirja i pripremiti teren za provođenje referenduma.[2] Tad je Maroko počeo doseljavati na taj teritorij na desetke hiljada "naseljenika" i inzistirati na tome da i oni imaju pravo na glasanje. Taj problem tko pored domicilnih Saharaca još ima pravo na glasanje nastavio se razglabati tokom 1990-ih i početkom 21. vijeka. U međuvremenu je Maroko nastavio širiti svoju fizičku prisutnost po Zapadnoj Sahari, i pored poprilično velikih međunarodnih protesta.[2]
Za to vrijeme Polisario je nastavio sa svojim napadima i pored tog što je trpio velike gubitke. Veliki udarac njegovim naporima bilo je radikalno smanjenje pomoći koju je dotad uživao, naročito od strane Alžira, koji je od tog morao odustati zobog naraslih unutrašnjih problema, ali i zbog pritiska izvana. Iako Alžir i nadalje diplomatskim sredstvima podržava Polisario situacija se bitno izmjenila tako da je do 2001. više desetaka hiljada izbjeglica uključujući i borce Polisarija prebjeglo u Alžir gdje žive po kampovima koji im postaju trajni dom.[2]
- ↑ 1,0 1,1 „Sahara Espanol (1934.-1976)” (španjolski). Fuenterrebollo. Pristupljeno 09. 11. 2018.
- ↑ 2,00 2,01 2,02 2,03 2,04 2,05 2,06 2,07 2,08 2,09 2,10 2,11 2,12 „Western Sahara” (engleski). Encyclopædia Britannica. Pristupljeno 09. 11. 2018.
- ↑ 3,0 3,1 „War and Insurgency in Western Sahara” (engleski). US Army War College. Pristupljeno 8. 11. 2018.